Edgar Allan Poe

Zamak u koji je moj sluga reskirao da na silu uđe, radije nego da mi dozvoli da, u očajno lošem stanju, provedem noć pod vedrini nebom, bio je jedna od onih velikih građevina, istovremeno tmurnih i preljepih, koje se odavno grubo ocrtavaju među Apeninima, ništa manje u stvarnosti nego u mašti gospođe Redklif. Po svemu sudeći, bio je privremeno i nedavno napušten. Smjestili smo se u jednoj od najmanjih i ne tako raskošno namještenih odaja. Ležala je u osamljenoj kuli zgrade. Njeni ukrasi su bili bogati, ali već pohabani i starinski. Zidovi bjehu prekriveni goblenima i ukrašeni mnogobrojnim i raznovrsnim trofejnim oružjem zajedno sa neobično velikim brojem nadahnutih modernih slika u okvirima od bogatih zlatnih arabeski. Za ove slike, koje su visile ne samo na glavnoj površini zida, već i u mnogim kutovima koje je bizarna arhitektura zamka nužno načinila  za ove slike sam se, valjda zato što sam padao u bunilo, tako duboko zainteresirao da sam zapovjedio Pedru da zatvori teške kapke sobe – pošto je već bila noć – da zapali fitilje velikog svjećnjaka koji mi je stajao kraj uzglavlja i da širom razgrne crne somotske zavjese oko kreveta. Želio sam da sve ovo učĉini, kako bih mogao da se predam, ako ne snu, onda naizmjenično posmatranju slika i pregledanju knjižice koju sam našao na uzglavlju, a koja je sadržavala njihovu kritiku i opis.

Dugo, dugo sam čitao – i pobožno, poboţno posmatrao. Hitro i veličanstveno prohujaše sati i gluva ponoć dođe. Položaj svećnjaka mi nije odgovarao, i s naporom pruživši ruku, radije nego da budim zaspalog slugu, premjestih ga tako da baca svijetlost pravo na knjigu.

Ali ova radnja je proizvela sasvim nepredvidljiv učinak . Zraci svijetlosti brojnih svetiljki (jer bilo ih je mnogo) padoše u udubljenje sobe skriveno do tada u dubokoj sjenci koju je pravila jedna strana kreveta. Tako sam na jasnoj svijetlosti ugledao sliku koju prije uopšte nisam zapazio. To je bio portret mlade djevojke koja upravo sazrijeva u ženu. Žurno bacih pogled na sliku, i potom sklopih oči. Najprije ni meni samom nije bilo jasno zašto sam to učinio. Ali dok su mi kapci bili tako zatvoreni, kroz glavu mi je proletio razlog zbog koga sam ih sklopio. To je bio jedan nagao pokret da bih dobio vremena za razmišljanje – da se uvjerim da me vid nije prevario – da smirim i savladam maštu radi trezvenijeg i sigurnijeg pogleda. Kroz nekoliko trenutaka ponovo se nepomično zagledah u sliku.

U ono što sam sada dobro vidio, nisam mogao niti htjeo da posumnjam kao da je prvi bljesak svijeća koji je pao na to platno odagnao sanjivu tupost koja je obuzimala moja čula, i odjednom me prenuo. Bio je to, kao što sam već rekao, portret mlade djevojke. Na njemu su bili samo glava i ramena, naslikani tehnikom vinjeta, u stilu omiljenih Salijevih portreta. Ruke, njedra, čak i krajevi svijetle kose, iščezavali su neosjetno u nejasnoj dubokoj sjenci koja je sačinjavala pozadinu. Okvir je bio ovalan, bogato pozlaćen i ukrašen filigranom u mavarskom stilu. U umjetničkom pogledu, ništa nije bilo tako vrijedno divljenja kao sama slika. Ali, ono što me je tako iznenada i silno potreslo, nije bio ni način izrade, ni besmrtna ljepota samog lika. A najmanje se moglo desiti da moja mašta, trgnuta iz poludrijemeža, zamjeni lik sa živom osobom. Opazio sam najednom da je neobičnost platna, ukrašavanja i okvira morala odmah odagnati takvu ideju – da je čak morala spriječiti da ma i na trenutak iskrsne. Razmišljajući ozbiljno o ovim pitanjima, ostao sam, možda čitav sat, tako, upola sjedeći, a upola ležeći, sa pogledom prikovanim za portret.

Najzad, zadovoljan mišlju da sam otkrio pravu tajnu njenog učinka, ispružio sam se nazad u postelju. Zaključio sam da je čar slike u potpunoj životnosti izraza, koja me je najprije uplašila i najzad zgranula, savladala i prenerazila. Sa dubokim strahopoštovanjem vratio sam svećnjak u prethodni položaj. Pošto je tako uzrok mog dubokog nespokoja bio uklonjen sa vidika, posegnuh žudno za knjigom koja je komentirala slike i njihovu povjest. Okrenuvši broj koji je označavao ovalni portret, pročitah tamo sledeće nejasne i čudne riječi: “Bješe to djevojka vanredne ljepote, koliko lijepa toliko puna životne radosti. Proklet je bio čas kada ugleda, i zavoli slikara i udade se za njega. On, strastven, marljiv, ozbiljan, već je imao nevjestu u svojoj Umjetnosti ona, djevojka vanredne ljepote, koliko lijepa toliko puna živozne radosti sva ozarena i nasmijana, i razigrana kao lane, voljela je sve stvari na svijetu i bdjela nad njima, a mrzjela je samo Umijetnost koja joj je bila suparnica strepjela je samo od palete i četkica i ostalog omraženog pribora koji joj je uskraćivao njenog ljubljenog. Zato je toj ženi bilo strašno da čuje kako slikar govori o svojoj želji da portretira čak i svoju mladu nevjestu. Ali, ona je bila ponizna i pokorna, i nedjljama je krotko sjedila u mračnoj sobi visoke kule gde je svijetlost samo odozgo kapala na blijedo platno. A on, slikar, uživao je u svom poslu koji je napredovao iz sata u sat, iz dana u dan. A bio je strastven i neobuzdan, i mračan čovjek, koji se izgubio u sanjarenju, tako da nije htio da vidi da svijetlo koje tako sablasno pada u tu usamljenu kulu, iscrpljuje tjelo i duh njegove nevjeste, koja je venula na očigled svih, osim njega. Pa ipak, ona se još uvek smiješila, i smiješila, bez jadanja, jer je vidjela da slikar (koji je bio slavan) nalazi žarko i žestoko zadovoljstvo u svom zadatku, i radi dan i noć da bi naslikao nju koja ga je toliko voljela, ali koja je svakog dana sve više kopnila i slabila. I doista, neki koji su videli portret, govorili su tiho o njegovoj uvjerljivosti, kao o velikom čudu, koje je bilo dokaz slikarove sposobnosti koliko i njegove duboke ljubavi prema onoj koju je tako izvanredno naslikao. Ali, najzad, pošto se rad približavao kraju, nikome nije dopuštano da uđe u kulu, jer je slikar bio van sebe od žestokog rada i rijetko je skretao pogled sa platna, čak i da bi pogledao lice svoje žene. Nije hteo da vidi da boje kojima premazuje platno crpe sa obraza one koja je sjedila kraj njega. I kada mnoge nedilje prođoše, i ostade još samo malo da se uradi, tek jedan potez kraj usta, i jedna sjenka kraj oka, duh žene ponovo zatreperi kao plamen svieće. I tada je potez napravljen, i boja je nanesena, i za trenutak, slikar je stajao opčinjen pred djelom koje je stvorio ali potom, dok je još zurio u njega, on poče da drhti i blijedi, i prestravljen, kriknuvši iz sveg glasa: ‘Ovo je zbilja Život sam!’ Okrene se iznenada da pogleda voljenu: – BILA JE MRTVA!”